MAMA JE L' SUTRA OPET IDEŠ NA POSAO?

 

Sara i Gordana Vlajić
MAMA, JE L' SUTRA OPET IDEŠ NA POSAO?

__________________________________________
(Ime mame koja će  čitati ovu knjigu)

__________________________________________
(ime deteta koje će slušati, bojiti i crtati po ovoj knjizi,
i koje će zapitkivati, zapitkivati...)

 

Recenzija

Knjigu pod naslovom “Mama, je l sutra opet ideš na posao”, osmislile su majka i ćerka, Gordana i Sara Vlajić. Iz naslova očekujemo da nas ponuđeno štivo uvede u jedan dečiji svet “osakaćen” čestim “nedostatkom” mame.

Knjiga je pisana za mame, tate i decu i kao takva predstavlja poučno štivo. U trideset priča obrađeni su pojmovi primereni uzrastu dece od pet do deset godina: šta je to poklon, a šta nagrada, kako izgleda Bog, kako se rađaju deca, kako se zarađuje novac, ko su izbeglice, šta je gravitacia… Odgovori koji su dati uspešno objašnjavaju pojmove.

Da bi knjigu učinile aktuelnijom, autorke su posegnule za pojmovima poput mobilne telefonije, kompjutera ili primerima iz crtanih filmova kao što su “Anastazija”, “Mać u kamenu”, “Mulan”…

Ova knjiga će biti veoma privlačna i za roditelje i za vaspitače. Mislim da će roditelji, već prema svom obrazovanju i iskustvu, osmisliti za određene pojmove svoju priču. Pred nama je jedna vrsta obaveznog udžbenika za vaspitače predškolskih ustanova.

Donka Špiček  

...

 

Umesto predgovora.

Zapisujem, pišem, maštam i sanjam.
Kao, opet su za tate viteška vremena,
i kao, deca i mame su stalno zajedno.
Onda se probudim
i čujem uobičajeno jutarnje pitanje koje mi,
već godinama,
postavljaju naizmenično ili zajedno,
sva moja deca:
- Mama, je l opet ideš na posao?
Kažem: - Da.
Onda se pozdravimo, poljubimo i nasmešimo.
A taj osmeh uvek slažemo. I oni i ja.

Gordana Vlajić, mama

 

 

 

Mama, je l’ sutra opet ideš na posao?
  • Mama, jel’ sutra opet ideš na posao?
  • Idem Sara.
  • A kad ne ideš?
  • Još dva dana, pa dolazi subota.
  • Još koliko puta treba da spavam?
  • Još tri puta, pa viiikeeeend!
  • Mama, šta je to posao?
  • To je obaveza, zadatak, zaduženje svakog od nas. Da bismo postojali, da bismo jeli, da bismo imali igračke, odeću, cipele... - moramo da radimo i da idemo na posao. Na taj način zaradimo i zaslužimo ono što nam je potrebno. Posao je obaveza svake mame i svakog tate, i svakog deteta i svake mace i kuce, svakog cvetića i oblačka, svega - ali baš svega što postoji na svetu.
  • Zašto onda i ja ne idem na posao?
  • Zato što je tvoj posao za sada ovde, u kući. I tvoj posao podrazumeva itekako mnogo obaveza. Za sada, dok si dete, ti svakoga dana moraš da ručkaš, spavaš, rasteš. A, tvoja najvažnija obaveza u detinjstvu je da se i-, i-, hajde pogodi, da se ig-, ig-...?
  • Igram!
  • Bravo, da se igraš, naravno! Neka deca idu u vrtić, u obdanište, u zabavište, u školu..., to je njihov posao.
  • A, kako Bakiša ne ide na posao?
  • Bakiša ovde radi: čuva tebe, čuva sve nas u kući, čuva dvorište, zakopava koske, laje da bi nas obavestio da nam neko dolazi...
  • E, babino cveće ne ide na posao!
  • Ne ide nikuda, to je tačno, ali radi i to mnogo. Cveće ima zadatak da lepo miriše, da svojim cvetnim sokom nahrani pčelice, a služi i za odmor leptirima. Da li si videla juče onog velikog, sa prekrasnim snežnobelim krilima, kako je sleteo na naše zumbule? A, tek lišće! Lišće ima veliki, važan zadatak da pročišćava vazduh koji udišemo. Zato se za parkove kaže da su pluća grada. Zahvaljujući parkovima, drveću, lišću, cveću..., u gradovi su lepši, čistiji, mirisniji...
  • ZNAM ko ne mora da radi!
  • Pssst. Ne viči toliko. Probudićeš baka Brankinog petlića. Sada je noć i svi spavaju. Ako sada probudimo petlića, on će da se zbuni, pomisliće da je jutro i krenuće na svoj posao. Kako šta je njegov posao?! Petao svakoga jutra budi ljude i ostale životinje. Popne se na plot i kukuriče. Zamisli kakav bi to dar-mar nastao da sad počne sa kukurikanjem? Zvezde bi se načisto zabezeknule, rekle bi:”Hm, šta je sad ovo? Petlić kukuriče i najavljuje početak novog dana, a sunce je još uvek sa druge strane jastuka.”
  • Ali, mama, stvarno znam ko ne mora da radi! More ne mora da radi!
  • E pa, draga moja, prešla si se. I more mora da radi. Pa, zar si zaboravila da je more kućica ribama, a leti i velika kada za brčkanje za tebe i za ostalu decu. A, boga mi, more je i velika pijaca, samo što nam za nabavku nisu potrebni novac i ceger, nego nam treba dobro mesto za pecanje, udica i crvić. More, odnosno ribice iz mora, nas i hrane!
  • Mama, i baš svi na svetu mora da rade?
  • Svi, ama baš svi.
  • Mama, a šta je to svet?
  • Laku noć Sara, slatko spavanje, slatko sanjanje.
  • Mamaaa, kaži mi, šta je to svet? Je l to sve što je naodozdo*  i naodozgo?
  • Svet je sve ono što ti vidiš svojim očima i sve ono što ja vidim svojim očima. Svet je i ono što ja vidim U tvojim očima, a sada, na primer, vidim da ti se oke zatvaraju i da se tvom svetu spava. Laku noć.
  • Mama, molim te, nacrtaj mi svet.
  • Hej, dala si mi fenomenalnu ideju. Sada ćemo da spavamo, a sutra kada ja odem na posao, tvoj posao neka bude da nacrtaš parče sveta. Koje parče? Pa… recimo ono koje vidiš kroz prozor. Važi? E, super. Laku noć.
  • Laku noć, mamice. Slatko spavanje, slatko sanjanje.


Zajedno sa detetom nacrtajte i obojite “parče sveta” koje se vidi kroz vaš prozor.

 

Šta je to - poklon?
  • Eheeej, ima li ovde neke dobre dece?
  • Ima! Ćao, mamice. Šta si nam donela? Šta si nam danas kupila?
  • Danas poseban poklon. Stani ispred mene i zatvori oči. Cmok.
  • Samo si me poljubila.
  • Samo?! Sram te bilo. Pa to je veliki poklon. To je najveća nagrada za svako dete. Ma, poljubac je njajveća nagrada za svakog čoveka! Zamisli da nisam još uvek došla, onda ne bi bilo ni tog poljupca. A, tek zamisli da sam ušla i da te nisam poljubila. Sem toga, ovo nije bio običan poljubac. Ovo je bio poljubac zvani paket želja. Zato sam ti i rekla da zatvoriš oči i da zamisliš. Hajde, kao ništa nije bilo i ništa se nije desilo. Ja ću kao ponovo da uđem, a kada ti kažem da zatvoriš oči i kada te poljubim, a ti nešto zamisli. Dođi! Zažmuri ponovo. Cmok.
  • E, sad sam se zamislila.
  • I?
  • Pa čekaj, tek sam se zamislila.
  • Šta si poželela?
  • Zamislila sam se da sam princeza. A bila sam obična devojčica. Onda je došla dobra vila, poljubila me i pretvorila me u princezu. I rekla mi je: “Evo ti za sreću jedno lanče, lanče sa leptirićem i sa blisterom.” Pogledaj mama kako je lepo, ali iz moje ruke, zato što mi je dobra vila rekla da moram da ga čuvam i da ne smem nikome da ga dam.
  • Stvarno je divno lanče. Eto vidiš da poklon može da bude dragocen i lep i ako ga ne kupujemo u radnji. Nego, reci ti meni, kakvi sve pokloni postoje?
  • Postoje… lepi pokloni sa mašnicom i postoje bljaks pokloni.
  • Ne postoje bljaks pokloni. Postoje samo pokloni koje kupujemo u prodavnici, koje plaćamo novcem, koje pakujemo u kutije, uvijamo u sjajnu hartiju, na koje vezujemo svilenu mašnu... Ali, postoje i pokloni koji se ne mogu kupiti u radnjama i koji se ne mogu platiti ni svim novcem ovoga sveta. Kakvi su to pokloni?
  • To je... hmm...to je - srce!
  • Srce? Kako to misliš?
  • Kad nekome pokloniš srce, mama, to je naaajveći poklon.
  • Bravo, Sara! Ti si prava pametnica! Srce, nego šta! To je ljubav, kada nekoga volimo, kada nekoga pazimo, kada o nekome brinemo… A “srce’-pokloni” su i oni pokloni koji se ne mogu kupiti i koji se ne mogu platiti. To su pokloni koji se nekome daruju od srca, iz srca i sa srcem. Takav poklon poklanjamo samo nekome koga mnogo, mnogo, najviše na svetu volimo. To može da bude i poljski cvet koji za nekoga uberemo s ljubavlju. Kaži mi Sara, šta sve mame i tate poklanjaju svojoj deci?
  • Rolere, barbike, čokolade...
  • ... da, ali i posebne poklone koji se nigde ne mogu kupiti, a koji su iz srca: zagrljaje, poljupce, strepnju, brigu, poverenje, savete... Dobar savet je posebno važan i dragocen poklon. Da li znaš šta je savet?
  • Savet je da slušam mamicu, da slušam taticu. I savet je da ne sme da se dira struja.
  • Tačno! I ti si meni nekoliko puta dala dobar savet, pa samim tim i poklon. Sećaš li se kada si mi rekla: ”Mama, nemoj da pušiš, molim te. Od pušenja se mame i ljudi brže potroše.” Hajde, seti se još nekog saveta koji si ti meni poklonila.
  • Pa..., sećam se kada sam ti dala moje šminkice i moj salvet da se posle obrišeš.
  • Sve si pobrkala. Ne pričamo sada o salvetu, Sara, nego o  s a v e t u.
  • Dala sam ti savet i kada sam ti rekla da ne vičeš na mene. To nikako nije uredno da se viče na decu. Deca su ponekad malo nevaljala, a ponekad mnogo, ali nikada ne sme da se viče na decu.
  • A šta, moliću te fino, treba da rade mame i tate kada su deca mnooogo nevaljala?
  • Treba negde da ih odvedu, negde napolje i daleko da se deca malo smire.
  • Nisam te baš najbolje razumela. Nije valjda da misliš da nevaljala deca treba još i poklon da dobiju? Neko nagradno putovanje, ha? Eto, da si ti mama i da ti je dete neposlušno, šta bi ti radila?
  • Ja bih nevaljalom, ali baš baš nevaljalom detetu, poklonila jednu veliku, groznu bubu. Živu. Eto šta bih ja uradila.
  • Joj, užasno. Grozan poklon. Znači, ti misliš da treba da postoje i grozni pokloni.
  • Ahaaa...
  • Znaš šta? Vreme je za ručak. Celi dan sam bila na poslu i sad sam gladna kao lav. Dok se presvučem i dok nešto čalabrcnem, ti budi zlato pa nacrtaj jedan poklon za dobro dete i jedan poklon za neposlušno dete.
  • Je l’ što bih ja želela da dobijem?
  • Može, ali pazi: nacrtaj šta bi želela da dobiješ kada si dobra i kada malo nisi dobra, važi?